Labin, 2010.

U domovima za starije osobe većina korisnika je ograničene mogućnosti kretanja, uz nemogućnost češćeg boravka izvan prostora doma i okolice. Zbog toga prostor doma postaje praktički cijeli svijet njegovih korisnika. Upravo zato on treba biti kompleksna i bogata cjelina koja reflektira sve mogućnosti koje uopće može ponuditi.

Glavna komunikacijska zona postaje zona prizemlja (prema uličnoj strani). Cijela etaža postaje splet sadržaja koji tvore minijaturni urbani kontekst. Pojedinačne grupe zaposjedaju odvojene volumene unutar kojih funkcioniraju, a međuprostori sugeriraju ulice na kojima se odvija veći dio života.

Pojedinačni volumeni zatvoreni su kao oblogom ili kao pregradom - bojenim staklom, mjestimično prozirnim, mjestimično neprozirnim. Ove pregrade tako definiraju prostorne granice ali istovremeno ostvaruju  vizualne veze između prostora. Boje pojedinih grupa se međusobno razlikuju, ali se  ponavljaju po etažama. Na taj način, osim što se označavanjem sadržaja bojama olakšava snalaženje među istovjetnim i sličnim sadržajima za korisnike, više nego zaposlenike, postiže se mogućnost vizuelnog kontakta sa zaposlenicima i korisnicima, i u situacijama u kojima bi inače bili izolirani.

Opne su izvedene isključivo zaobljenim uglovima. Prostor se tako pretače iz jednog sadržaja u drugi. Gubi se granicu prema vanjskom i među sadržajima pogled ostaje otvoren i širi se u okoliš, multipliciraju se slike i svako kretanje postaje vidljivo kroz providne  pregrade. Ostvaruje se osjećaj mogućnosti kontrole cijelokupnog kompleksa na etaži.